 Iako je Odbor za podizanje spomen-biste Stanku Parmaću, bivšemu direktoru Poljoprivrednoga kombinata «Neretva» Opuzen, uputio Gradskome poglavarstvu Ploča zahtjev za pomoć u podizanju biste, «u znak zahvalnosti, jer je svojim radom omogućio da se neretvanska blatija meliorira i uvedu nove poljoprivredne kulture, te unaprijedi poljoprivredna proizvodnja», Poglavarstvo je uvažilo zahtjev najuže rodbine Stanke Parmaća, koja je predložila da se planirani novac upotrijebi za obnovu knjižnice, sportske dvorane, za uređenje parka ili slično, jer u Opuzenu već postoji ulica s njegovim imenom, a, kako tvrde njegove tri kćeri, svjedoci smo oštećenja i rušenja bista i spomenika. Parmać se rodio u Opuzenu 1913. godine, školovao se u Opuzenu, Metkoviću i Šibeniku, a kao učitelj je radio u Umčanima, Podgradini, Rogotinu i u Luci na Dugom otoku. U partizane je otišao 1941. godine, bio je politički komesar Druge operativne zone Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske, zamjenik komandanta Prve dalmatinske brigade, načelnik Štaba 26. divizije i komandant 19. divizije. Vojnopolitičku akademiju završio je u Rusiji, a Visoku vojnu akademiju u Beogradu. Nakon Drugoga svjetskoga rata bio je zamjenik komandanta Jugoslavenske ratne mornarice u činu kontraadmirala i načelnik Štaba JRM-a. Nakon umirovljenja, 1959. godine imenovan je direktorom PIK-a «Neretva» u Opuzenu. Pod njegovim rukovodstvom meliorirale su se donjeneretvanske močvare. Međutim, i 25 godina nakon smrti, Stanko Parmać ostaje predmet prijepora u dolini Neretve, posebno u Kominu. Kominjani su svojedobno organizirali velike demonstracije, jer im je «komunistički silnik oduzeo zemlju» i slao ‘miliciju’ da «tuče kominske seljake, koji su «želi» krov za pletenje stura». U Kominu se može čuti da im čak nije bilo dozvoljeno ni obrati grožđe, koje je u vrijeme početka melioracije već bilo dozrelo. Njegovi pobornici smatraju da je zaslužan što je država sklopila ugovor s organizacijom Ujedinjenih naroda FAO o projektiranju i izgradnji melioracijskoga sustava delte rijeke Neretve, što je osigurao 13 milijardi ondašnjih dinara za građevinske radove, mehanizaciju i opremu, što su izgrađeni sustavi za obranu od poplava, nakon čega je neretvanski seljak mogao proizvoditi preko cijele godine, bez straha od vode. Njegovi pobornici naglašavaju i da je stvaranjem PIK-a «Neretva» počelo rasti blagostanje u Neretvi, gradile su se nove kuće i cijela naselja i nakon melioracije, ljudi su se počeli vraćati u Neretvu. Okupljao je, tvrde dalje, najbolje stručnjake iz bivše države i međunarodne eksperte, pa su se u Neretvi počele proizvoditi do tada neviđene sorte rajčica i kupusnjača. Sve to bilo je popraćeno visokim tenzijama, koje su podgrijavali neki tadašnji i sadašnji visoki državni dužnosnici, a vrhunac se zbio 1967. godine, prilikom gradnje brane u Opuzenu, kada su seljaci srušili pješčane zagate iza kojih se odvijala izgradnja i uništili sve do tada izgrađeno. Šteta je bila procijenjena na tadašnjih pola milijarde dinara, a Stanko Parmać je podigao tužbu protiv SR Hrvatske, jer je vlast iz Metkovića poticala seljake i uputila odred ‘milicije’ da ih štiti od pokušaja radnika kombinata da obrane svoju imovinu. Dakle, puna dva i pol desetljeća nakon Parmaćeve smrti, malo se toga promijenilo, a, kako stvari stoje, prijepori o njegovu djelu trajat će još dugo.
Tekst i slike: Ante Šunjić |